Kada govorimo o istromletačkim pjesmama moramo imati u vidu, kao što najčešće biva u svim tradicijskim praksama, da su one tek uvjetno jezično „čiste“. Te pjesme nisu dio tradicije samo istarskih Talijana, one su baština većine dvojezičnog istarskog stanovništva, a često ih nalazimo i u potpuno hrvatskim jezičnim sredinama. Danas je posve jasno da to nije samo posljedica razdoblja između dva rata, tj. pripadanja Istre talijanskoj državi ili tek popularnosti koje su 70-tih godina neke pjesme doživjele uslijed fenomena Lidije Percan, nego prije rezultat višestoljetne penetracije mletačke kulture duboko u unutrašnjost Istre. To uostalom potvrđuje mnoštvo dvojezičnih pjesama, a pogotovo jezični i glazbeni arhaizmi koji se u nekima od njih često pojavljuju. Treba uz to istaknuti da su neke pjesme koje su izvorno bile istroromanske, transformacijom postale, s vremenom, istromletačke ili obrnuto.

Istra je povijesno relativno siromašna epskim pjesmama. Tako i u istromletačkoj tradiciji uglavnom prevladavaju lirske pjesme uz poneku lirsko-epsku baladu. Lirske pjesme bismo po svom sadržaju i/ili funkciji mogli približno podijeliti na:

obredne

posleničke

svatovske

uspavanke

tužbalice

mitološke

vojničke, socijalne i političke

ljubavne

šaljive i podrugljive

dječje.

Danas možemo na terenu uglavnom naći svakodnevne varoške pjesme melodijskog stila, autorske pjesme pučkog karaktera i poneku predratnu i poslijeratnu talijansku popjevku. Najmanje su danas zastupljene potpuno lirske vilote, intimnog i melankoličnog sadržaja, što je razumljivo s obzirom da je kriza njihovog postojanja koja je započela već tridesetih godina prošlog stoljeća, pomalo dovela do njihovog skoro potpunog nestanka. Drugi zanimljivi žanr koji inače nikad nije bio brojan, ali je zato uvijek najcjenjeniji predstavljaju balade (poznate kao romanze), čiji dobar dio svoj izvor ima u srednjem vijeku, a tematika im je zajednička s baladama većine europskih naroda.

Analizirajući građu vokalne i instrumentalne istromletačke tradicije, iznenađujuća je dinamika i interakcija između njihovih urbanih i ruralnih osobina. U instrumentalnoj praksi postoji mnoštvo plesova i melodija (inače zajedničkih sa hrvatskim i slovenskim istarskim nasljeđem) koji svoj izvor imaju u urbano-ruralnoj praksi kasnog baroka. To se u prvom redu odnosi na violinističku tradiciju koja je od kraja 17. stoljeća prevladavala u velikom dijelu Istre. Sva ta glazba je uglavnom tonalitetna s mnogim tragovima modalnosti.

Na prelasku s 19. na 20. stoljeće u urbanom su ambijentu bili vrlo popularni mandolinistički sastavi i gitara kao pratnja monodijskom pjevanju. Na selu prevladavaju „orkestrine“ kao nastavak violinističke tradicije, dok je pojava harmonike, koja postaje najpopularnije glazbalo, definitivno estetski i strukturalno utjecala na instrumentalnu i vokalnu glazbu.

Tek se u zadnje vrijeme i u Istri, sa znatnim zakašnjenjem, pristupilo insajderskom prepoznavanju zavičajnih vrijednosti. Pristupanjem downside-up rekonstrukciji kolektivne memorije dolazi se polako do raspoznavanja i razumijevanja kompleksnosti istarskih tradicija te time i njihovog ponovnog oživljavanja i/ili izlaska iz privatnih sfera.

Dario Marušić